Zabavljali smo se tri godine i čitav grad nas je pamtio tako zaljubljenei kao prave buntovnike koji su koristili svaki trenutak da budu zajedno i da istražuju nove stvari da probaju nove poze na novim mestima.Položio sam vozački ispit odma sa osamnaest godina i od starog dobio auto. Odma sam se provozao sa njom.Auto nam je na neki način pomoglo da se još vise zabavimo u našoj vezi. Stalno smo se vozali, putovali i sl.
loading...
Tako jedno veće krenuli smo na dobru feštu i zapalili smo džoint, a to smo često radili.Bilo je odlično, slagali smo se kao dva najbolja druga a ne kao momak i cura. Svi su nam zavidjeli.U sitne sate sjeli smo u auto i krenuli kući. Vozio sam s ciljem da je dovučem sigurno do kuće,ali dok sam vozio brzo izgubio sam kontrolu i udario u ogradu od neke kuće koja je stojala pored puta.Slijedeće čega se sjećam jeste kada sam se probudio i shvatio da sam u bolnici. Nisam se mogao maknuti,a svega sam bio svjestan. Kada sam pitao gdje je ona govorili su mi da je kući i da je dobro.Ali kako sam se oporavljao saopštili su mi da je ona ostala nepokretna, jednostavno kao biljka i da nije nikako pri svijesti. Plakao sam kao malo dijete, želio sam da umrem, ali shvatio sam da je smrt nagrada za mene zaželio sam onda da truhnem u zatvoru.U međuvremenu ona je umrla a to sam saznao dok sam boravio u zatvoru.Sad poslije 20 godina, nosim njen lik u svom srcu i jedva čekam dan kada ću ponovo biti gore sa njom.
Nema komentara:
Objavi komentar