Moj otac je varao mamu i ostavio je zbog druge žene, nezaposlenu i sa dvoje male djece, u onom haosu devedesetih. Ona nas je odgojila, napravila ljude od nas, odškolovala nas i u svemu bila podrška, a on cijelog mog života misli da je od njega dovoljno to što je plaćao alimentaciju,
koja ne može meni i sestri da pokrije ni najosnovnije životne troškove. Nikad nije bio ni na jednom mom koncertu, ni na jednoj predstavi, maturama, diplomskom. Nikad nas nije odveo na sladoled ili u muzej… Vjerila sam se, i mama me nagovorila da ga pozovem na svadbu, jer “ipak je to veliki dan za tebe, a on ti je otac”. Onda je on dao sebi za pravo da za mog ČOVJEKA kaže kako je mickast i nije pravi muškarac, jer ima dugu kosu a mene drži kao malo vode na dlanu.
Tad sam pukla. Povrijedio je najvažnije ljude u mom životu – mamu i sestru, i uvrijedio čovjeka s kojim želim da gradim porodicu. Ne da ga neću zvati na svadbu, nego neće vidjeti ni čuti za svoje unuke, jednom kad ih rodim – nije zaslužio!
Nema komentara:
Objavi komentar